VLADISLAV RADUJKOVIĆ: BOG KAO ŽIVA SNAGA

INTERVJU SA OCEM VLADISLAVOM O KULTURI, STVARANjU I ŽIVOTU U DIJASPORI

UMJETNOST KAO MOLITVA: STVARANJE U SLAVU BOŽIJU

U vremenu kad se zidovi podižu, a duše raseljenih traže mesto mira, pojavljuju se pojedinci koji, tiho ali postojano, obnavljaju nit između duhovnog nasleđa i savremenog čoveka. Otac Vladislav Radujković, sveštenik, umetnik, mislilac i svedok jednog istrajnog puta, živi i stvara na raskršću vere, umetnosti i životnog uverenja (kredo života). Njegov glas ne odzvanja samo u hramovima, već i u ikonama koje oslikava, notama koje komponuje i rečima koje piše, prenoseći neprekidno drevnu energiju pravoslavlja u srce novog sveta.

U ovom razgovoru nastojimo da otkrijemo šta znači biti postojan u dijaspori, šta je lomljivo u matici, kako se sabira vera u doba rasejanja, i gde se duh čovečanstva najdublje ogleda, u hramu, u porodici, ili u tihom pogledu čoveka koji zna i ume da pamti.

ŽIVOT BEZ KULTURE – ŽIVOT BEZ IZVORA

Vaša reč osvetljava pojam rasejanja ne kao puke geografske udaljenosti, već kao duhovni izazov – kako sačuvati ono što neminovno bledi u novoj stvarnosti? Kako definišete „postojanost u dijaspori“ – da li ona podrazumeva spoljašnju aktivnost ili pre svega unutrašnju, versku i kulturnu usidrenost?

Rat u Ukrajini je, poput neke velike eksplozije, obasjao tamne istine i skrivene tajne ovoga svijeta, pa je mnogo toga, iz tame, izašlo na tu šarenu svjetlost. Između ostalog, i dio naše srpske istorije, opisane u drugoj knjizi „Seobe“ Miloša Crnjanskog, a direktno se tiče i nas ovdje u Dijaspori, tačnije u SAD.

Dok prva knjiga govori o seobama u tadašnju Austriju, kasnije Austrougarsku, druga govori o seobi u Rusiju oko 1752-1755. g. (današnji Lugansk u Ukrajini) i oblastima Slaveno-Serbija i Nova Servija. Te oblasti su ukinute samo desetak godina kasnije, a već nakon 100 godina tamo više nema Srba, odnosno utopili su se u ogromno Rusko carstvo. S druge strane, i pored svih političkih pritisaka i „šokčenja“, u Austrougarskoj je naš narod opstao i danas su dio Srbije, sa svim svojim kulturnim i duhovnim osobenostima.

Istorijska paralela koju ste istakli – između Luganska i Vojvodine – ukazuje da opstanak ne zavisi samo od želje, već i od strukture, podrške, odgovornosti za zajednicu. Šta mislite – da li je najveći neprijatelj dijaspore duhovna dezorganizacija, ili zaborav sopstvene misije?

Vaše pitanje implicira odgovor na ono o čemu sam upravo govorio: Zašto tamo jeste, a onamo nije? I kakav je to nauk nama danas u Dijaspori, naročito ovdje u SAD?

Tamo gdje je srpski narod imao organizovane institucije koje su se bavile očuvanjem srpske kulture i duhovnosti, a u Austrougarskoj je to bila oblast Vojvodina, sa svojim crkveno-narodnim saborom i uređenom crkvenom administracijom, čiji zadatak je bio očuvanje autohtone srpske kulture i duhovnosti – tamo je i opstao. U Današnji Lugansk otišli su Srbi „grlom u jagode“, bez ikakavog plana i programa, bez organizovanih institucija ili udruženja koje bi se bavile srpskom kulturom i duhovnošću, a sa sobom su ponijeli svoje unutrašnje svađe i podjele. Već druga generacija tih iseljenika nije imala na šta da se osloni, za šta da se ukotvi, te se lako utopila u nešto slično, prijateljski raspoloženo i otvoreno.

Vaš osvrt na nedostatak kulturnih i duhovnih institucija je bolan, ali neophodan – on otvara pitanje ne samo šta nedostaje, već i šta je potisnuto. Postoji li put da se u dijaspori ponovo uspostavi živi kulturni dijalog, i ko bi bio nosilac te obnove – pojedinci, Crkva, zajednice?

Već skoro dvije decenije pokušavam da ukažem na to da ovdje gdje ja živim, u tzv. Metropolitan Area, tj. Njujorku i njegovoj okolini, naš narod nema nikakvu instituciju ili udruženje koje bi ozbiljno organizovale i podržale projekte iz oblasti srpske kulture i duhovnosti, da Srbe podsjeća na to šta su i ko su, a narodima sa kojima dijelimo životni prostor predstavila nas u najboljem svjetlu. I ne samo da nema, nego oni kojima je to zadatak i posao uporno rade na obesmišljavanju svakog pokušaja da se nešto ozbiljno uradi po tom pitanju. Režim u Srbiji se prema srpskoj kulturi i duhovnosti ponaša kao otvoreni neprijatelj, jer s jedne strane ne želi da išta uradi po tom pitanju, šaljući nam najgore moguće kadrove u vidu ambasadora i konzula, a s druge strane, zatrpavajući nas skaradnim oblicima anti-kulture i anti-duhovnosti kroz turbo-folk i Pink televiziju.

SVETO PISMO KAO STIL ŽIVOTA

Kada saborna proslava izgubi svoju duhovnu srž, a postane bučan festival bez ideala – tu nestaje ne samo tradicija, već i temelj za pripadnost. Da li je, po Vama, moguće da Crkva u dijaspori ponovo preuzme svoju ulogu duhovnog svetla – i šta bi bio prvi korak ka tome?

Naravno, pitanje uloge SPC u tome, makar u onom dijelu o duhovnosti, sasvim se prirodno postavlja, ali je, na žalost, odgovor isti, kao kada govorimo o institucijama države Srbije. Mi smo se ovdje navikli da uloga Crkve u SAD nije samo duhovna, naročito od vremena kada je u SFRJ vladala komunistička partija, a naše parohije u SAD predstavljale oaze slobode za kulturni, duhovni i socijalni život Srba. Međutim, u poslednje dvije decenije svjedoci smo da kadrovska rješenja SPC ne samo što nisu dorasla ulozi narodnih vođa po pitanju kulture, nego sve češće i duhovnosti. Veća okupljanja pri našim parohijama, o parohijskoj Slavi, Božiću, Vaskrsu, proslavi Svetog Save ili Vidovdana, odavno su se pretvorila u skaradne promocije turbo-folka i pjevaljki bez morala, a iće, piće i galama zamjenili su tihu duhovnost kao stožer oko kojeg se srpski narod okupljao vijekovima. Nerjetko se u takvom okruženju organizuju i promocije službenika režima u Srbiji, a svako ko je žedan i gladan identiteta, kome je stalo do srpske kulture i duhovnosti, a naročito onaj ko ima drugačije političke poglede u odnosu na režim u Srbiji, osjeća da nije dobrodošao na takva okupljanja. Ima i primjera gdje se to otvoreno i naglašava!

U Vašoj rečenici: „žedni i gladni identiteta“ – krije se cela jedna drama, odgovornost, i opomena. Identitet se ne nasleđuje mehanički – on se daruje, podseća, oživljuje. Kako razgovarati s mladima koji ne osećaju pripadnost i kako im ponuditi ne suvenir kulture, već živu vrednost?

Ono što sam ovim želio da kažem, nije da bilo koga napadam ili prozivam, jer često smo svjedoci da jerarhija SPC nije ni sposobna za bolje (na žalost, uglavnom im cilj nije da se predaju u ruke Božije, nego u ruke onih koji im daju platu zemaljsku!), već da ukažem na razloge zašto se druga generacija Srba na ovom prostoru utapa u svoje okruženje i nestaje iz vidokruga srpske zajednice. Kada im nije ponuđeno ono što su od nas očekivali da im pružimo i što smo pred svojim precima bili dužni da činimo, naša mladost će to tražiti na drugom mjestu. I zbog toga ne treba kriviti te mlade ljude, žedne i gladne identiteta kojeg smo mi oduzeli od njih. Oni će se, sasvim prirodno, poistovijetiti sa onim što svijet u kojem žive ima da ponudi, da svoje potrebe zadovolji na drugom mjestu.

Slobodni, obrazovani Srbi iz dijaspore bili su nada, simbol druge mogućnosti. Šta se dogodilo sa tom nadom, i da li ona danas može biti obnovljena? Da li dijaspora i dalje ima kapacitet da bude nosilac obnove kulture, duhovnosti i ekonomije? Ili je potrebna nova paradigma saradnje?

Sjetimo se samo `90-ih godina XX vijeka. Nakon pada komunističke ideologije, probuđeni Srbi su na prostoru SFRJ, sasvim prirodno, očekivali da će iz Dijaspore doći mladi i obrazovani Srbi, rođeni i odrasli u slobodi, školovani na Zapadnim Univerzitetima i vaspitani na srpskoj kulturi i duhovnosti – i preuzeti vođstvo, ako ne u političkom smislu, ono bar po pitanju ekonomije i srpske kulture i duhovnosti. Na žalost, to se nije desilo, osim sporadičnih slučajeva. Nije se desilo, jer su ti mladi ljudi svoj identitet vezali za sredinu u kojoj su odrasli, a vaspitani su bez ikakve ideje da prema srpskom narodu treba da imaju bilo kakvu obavezu. Logična je pretpostavka da ih roditelji nisu tome naučili, jer roditelje niko na to nije podsjećao. Plašim se da se to ni danas ne čini, ili bar ne na onaj način kako smo dužni da odužimo dug svojim precima.

OD GRČEVITOG OTPORA DO PREPUŠTANjA BLAGODATI

U Vašim rečima, kultura nije stil, niti običaj, već sila života, energija priključena na Božanski izvor. Opisujete Kosovski Zavet kao naš lični Pismeni Zavet, koji nas podiže iz praha postojanja u svetlost smisla i odgovornosti. Da li možemo kulturu u dijaspori ponovo osmisliti kao pokret žive vere i stvaralačke odgovornosti i kako joj vratiti tu živonosnu funkciju u zajednici?

Za mene je život bez kulture ravan smrti. Kao što naša pravoslavna Teologija, objašnjavajući prvi grijeh prvih ljudi i riječi Božije: „…jer u koji dan okusiš s njega, umrjećeš “ (a nisu odmah umrli!), govori o mogućnosti da čovjek živi bez Boga, bez priključenja na Životvornu energiju Božiju, poput električnog aparata koji je isključen sa izvora električne energije i ne vrši svoju funkciju. Tako i ja u srpskoj kulturi i duhovnosti vidim tu Tvoračku energiju koja Srbinu život daje. U svjetlu Kosovskog Zavjeta, koji je srpska narodna verzija Svetog Pisma, istorija mog naroda i taj stvaralački nagon koji je moje pretke uzdizao iznad pukog nagona za preživljavanje i u najtežim uslovima uznosio ih u bića stvorena po liku i obličju Božijem, jeste ona energija koja me pokreće, ona sila koja mi ne da mira i tjera me da stvaram. Ta sila nije moja, nije iz mene, to je dar Božiji i prema tom daru moram se tako i odnositi: stvarati, ali na osnovu onoga što su stvarali prije mene i nastaviti nešto novo u mom vremenu – kao uzdarje i nuditi to onima kojima je Bog namjenio preko kojih ruku, mog jezika, mene cijelog kao oruđa u rukama Tvorca.

Svako delo koje stvarate, ikona, melodija, reč, dobija svoju potpunu vrednost tek u susretu sa nečijom dušom. Umetnost, po Vama, nije intimna izjava već odgovornost i svedočenje. Koliko je važno da savremeni srpski umetnik stvara ne za sebe, već kao uzdarje za zajednicu i za Boga? I šta ga na tom putu najviše iskušava?

Moja muzika, moje ikone, knjige i sve što činim nisu nešto što stvaram za sebe. Ako iko pred ikonom, freskom ili kakvim predmetom za bogoslužbenu upotrebu koju sam načinio uznese molitvu Bogu – ja sam ispunio svoju misiju na zemlji. Ako neki mladi ljudi, kao druga ili treća generacija Srba rođenih ovdje u SAD, kroz moju muziku osjete da se povezuju sa korjenom svog nacionalnog bića i povežu se sa tim izvorom naše srpske kulture i umjetnosti iz kojeg je izašla moja muzika – ja sam ispunio svoju misiju na zemlji. Ako neko, čitajući neku od mojih knjiga, potraži Sveto Pismo i zainteresuje se za originalnu Riječ Božiju iz kojeg sam razvio svoju priču – ja sam ispunio svoju misiju na zemlji. Drugim riječima, sva umjetnost je za mene primjenjena umjetnost – jer je njena primjena u slavu Božiju i na spasenje duša onih koji je prihvataju.

ŽIVOT KAO PLATNO: KAKO BOL POSTAJE PUT SLUŽENjA

Opisi života kroz biblijske primere za Vas nisu daleka priča već uputstvo za svaku našu sadašnjost. Pismo koje nas ne poziva na čitanje već na preobrazbu. Kako mladom čoveku danas približiti Sveto Pismo ne kao priču, već kao živi izvor mudrosti i putokaz kroz zbunjenu savremenost?

Sveto Pismo je za mene Živa Riječ Božija, a nikako tekst koji opisuje nešto što se desilo tamo negdje, nekada, nekome. Svaka riječ te Božije Riznice odnosi se na svakodnevni život, na sada i ovdje, na svaku moguću situaciju u koju nas život stavlja. Kada čovjek tako shvati i prihvati Riječ Božiju, ona postaje „bliža od košulje“, postaje način i stil života. Istovremeno, nema te stresne situacije, niti iznenađenja, na koje Riječ Božija nije unaprijed dala odgovor. Ljudi su uvijek isti, bez obzira na vrijeme, okolnosti i tehnologiju, naročito jer smo djeca Oca koji nas poznaje bolje nego mi sami što sebe poznajemo, tvorevina smo Tvorca koji nas je osmislio i doveo u biće. Zar je čudno, onda, da Tvorac i Otac daje svojoj djeci pisana uputstva koja su nadvremena, iznad svake situacije i okolnosti?

Iz takvog izvora, a naročito iz Starog Zavjeta, koji je vremenski daleko od nas, crpio sam primjere za svoje romane koji su gotovo identični vremenu u kojem mi danas živimo. Kroz biblijsku i starozavjetnu priču obraćam se čovjeku današnjice i ukazujem mu da njegovi problemi nisu ništa novo ili drugačije od problema sa kojima se čovjek susretao prije nekoliko hiljada godina. I da su rješenja uvijek ista. Samo je pitanje, koliko čovjek želi to da vidi, koliko je spreman da se prepusti Ocu i da, poput djeteta, svoj život stavi u ruke Oca, te tako čini svoje prve i najteže korake.

Govorite o „grčevitom držanju za ljudske jadne sposobnosti“ kao zameni za veru. Taj tihi lahor Božijeg glasa, u Vama postaje ne samo uteha, nego i podstrek da se čovek iznova oslobađa od samospoticanja. Šta je, po Vašem iskustvu, najdelotvorniji način da čoveka ohrabrimo da se otvori tom tihom glasu, bez straha da će izgubiti sebe?

Kao sveštenik i neko ko već 25 godina „ispravlja duhovne krive Drine“, mogu sa sigurnošću da kažem da je čovjeku, kako nekada, tako danas još i više, najteže da se prepusti Bogu i Njegovom putovođenju, da odustane od grčevitog držanja za svoje jadne i male sposobnosti i tehniku kojom se služi. Čovjek (a ja naročito govorimo o Srbinu!) ima tu čudnu potrebu da gura glavom kroz zid, da iz greške u grešku vozi punom brzinom i da za sve svoje neuspjehe kaže: „Da, ali to sam ja, takav sam!“ A kada bi samo mogao i htio da se otvori za jedan tihi i blagi glas, poput lahora, koji mu kroz Živu Riječ Božiju poručuje: „Nema potrebe da se mučiš, ja sam tu da ti budem oslonac, da ti poklonim nepresušni izvor i okean svoje Tvoračke blagodati, da iz nje crpiš snagu koju nemaš, da zagrabiš iz resursa koje nemaš i da ostvarim za tebe ono što ti ne možeš!“

Srbine! Zar je tako teško prihvatiti da je Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo i da je sve što je stvorio izveo iz svoje riznice koja je postojala i prije nego je počeo da stvara!? Ako se oslonimo na Njega, ako se priključimo na taj izvor božanske i životvorne energije, taj okean mogućnosti i nezamislivih oblika daće nam na raspolaganje. Zato i kaže: „Ištite najprije carstvo Božje i pravdu Njegovu, i sve drugo će vam se sve dodati!“

Život kao čisto platno, na koje ne slikamo da bismo bili „uspešni“, već da bismo bili iskreni. Vaše reči ukazuju da i nesavršena linija može biti sveta, ako je plod truda i predanja. U čemu leži radost stvaranja u pustinji, i kako je sačuvati kada nas realnost sabija u okvire bez smisla?

Kao roditelj i otac dvije kćerke, obe teško bolesne, prošao sam kroz razne duhovne faze. Godinama sam očekivao od nekoga i nečega da riješi moj problem. Budio sam sa uvjerenjem da je danas došao taj dan u kojem će Gospod učiniti čudo i one ozdraviti. Taj dan nije došao, a u meni su se sudarale emocije, naučena znanja, vjera i nametnuta socijalna pravila. Sve do dana kada sam jasno i glasno zavapio pred Bogom: „Bože, ja ne znam kako dalje!“ Od tog dana, sve je postalo smisleno: i ta bolest i uslovi života koji su morali biti prilagođeni posebnim potrebama i moja služba Bogu i sve što sam stvarao u trenucima kada nisam direktno bdio nad njima.

VIZIJA U MAGLI – PLAN BOŽIJI KAO PUTOKAZ ZAJEDNICI

Svedočite sa dubinom o ličnom raspeću i o preobražaju kroz bol. Vaš vapaj „Bože, ja ne znam kako dalje!“ postaje mesto preokreta, ne kraj, već početak razumevanja, služenja i ljubavi. Kako pretvoriti bol u poziv na služenje i šta Vas drži da i posle toliko iskušenja i dalje idete putem svetlosti?

Kada čovjek prihvati svoj život kao putovanje kroz pustinju ili džunglu, tada ne bježi od života, nego ga prihvata kao okvir u kojem mu je zadato čisto platno na kojem je pozvan da naslika ono najbolje što može. Naravno da ta slika ne mora da bude savršena, naravno da će neke poteze načiniti i nemušto, ali njegov trud i rad na svojoj duši je jedino što tu sliku čini vrhunskim djelom. Onda kada se čovjek prepusti Bogu i Njegovom planu za sebe, tek tada može da postavi sebi konačan cilj ili viziju svog života – da zamisli tu sliku u njenoj konačnici. Naravno, ta vizija, ma koliko bila maglovita, ma koliko bila nemoguća, biće oslonjena na Božiji plan. I tada će svako biće, svaki predmet i sve oko sebe na tom putu početi da posmatra kao dio tog cilja, da im shvati svrhu i razlog zašto su tu.

Govorite o maglovitoj viziji, koja postaje jasna kada se oslonimo na plan Božiji. Ali ta vizija nije samo lična, ona uvek uključuje i druge. Odgovornost postaje zajednička. Šta za Vas znači biti odgovoran deo zajednice, ne formalno, već suštinski? I može li pojedinac, kroz svoje stvaranje, obnoviti dušu cele zajednice?

Nije to neka moja mudrost i ne smatram sebe za nekoga ko je otkrio „toplu vodu“. To je drevna mudrost hrišćanstva, dvomilenijumski način života kojeg nam je donio Hristos svojim ovaploćenjem i vaskrsenjem. A i u Starom Zavjetu imamo primjer Jakova, koji se rve sa Bogom, u čijem rvanju vidimo sjajnu simvoliku: prepusti se Božijem blagoslovu! Tek kada budemo prestali da se rvemo s Bogom, kada prestanemo da svojim smiješnim sposobnostima i mogućnostima upravljamo životom, koji nismo sami stvorili, koji nismo zaslužili ili ga zaradili, nego nam je poklonjen, onda možemo kroz taj život da idemo kao kroz smisleni plan Božiji. Ali tada više nismo sami na tom putu! I ne treba da taj put i sve dobro što steknemo na tom putu držimo za sebe. Tada smo i odgovoran dio zajednice koju treba da oplemenimo, tada smo i dio svega onoga što nam je stavljeno na taj put.

Sve što je rečeno u ovom razgovoru nije samo svedočenje jednog čoveka, već podsetnik čitavoj zajednici: da identitet ne živi u rečima već u delima, da kultura nije dekor već dah, i da Bog nije udaljeni pojam već prisustvo koje nas neprestano poziva na budnost, odgovornost i ljubav. Ovo nije kraj razgovora, već početak jednog tihog unutrašnjeg dijaloga.