Kao dijete sam bila sanjar. Potpuno posvećena prirodi oko sebe. Bježala sam iz stvarnosti, jer me je intuicija vezivala za prirodu. Iz te ogromne ljubavi nastala je veza sa svim što me okružuje. Poezija nastaje iz ljepote. Ona je uvijek sjeme ljepote. Ponekad čuči u bolu, čeka bolje dane. Ili nikne u naletu kiša. Ili u znoju napaćene zemlje. Ali je sjeme ljubavi u suštini.
Gordana Vujatović je pjesnikinja tihe snage, ona koja ne traži pozornicu, ali pozornica ipak pronađe nju. Rođena u kraju iz kojeg je avgusta 1995. morala da ode zbog egzodusa, progonstva svog naroda. Našla se u prognaničkoj koloni, kao krhka ptica kojoj je tek poraslo perje. Gordana je krenula u neizvjestan let koji ju je preko Srbije odveo do Australije. Taj let nije bio izbor, imao je miris sudbine; nije bio avantura, nego borba za opstanak. Ali u toj borbi pjesma u njoj nije umrla. Naprotiv, ojačala je. Nije zaboravila miris zavičaja, niti je dopustila da joj se glas utiša. Egzodus koji je preživjela postao je temelj njene unutrašnje arhitekture: pod ojačanim krilima svila je porodicu, a u sebi sačuvala riječ koja zna i tamu i svjetlo. Objavila je knjigu pjesama „Buđenje“, tiho, nenametljivo, ali sa jasnom naznakom da se u njoj budi dublja potreba za stvaranjem. Nije medijski prisutna, ne gradi javni lik; ona gradi unutrašnji svijet. Gordana vjeruje da bez božanske promisli istina ne bi našla put do nje, a ovako ide s njom ruku pod ruku. U njenoj poeziji osjeća se i rana i lijek, i put i povratak, i ono što se ne može izgovoriti, ali se može osjetiti. Ona je pjesnikinja koja ne odgovara na pitanje „Kako si?“ sa „Dobro je“ – ona odgovara simfonijom, jer pjesnici ne žive u površini, nego u dubini. Ovaj razgovor je prilika da Gordana prvi put pred čitaocima progovori cjelinom svog iskustva: kao žena, kao pjesnikinja, kao biće koje je preživjelo gubitak, izgradilo novi život i sačuvalo smisao kao vrhovnu valutu postojanja.
Život, put, identitet
Kada danas pogledaš na svoj odlazak iz zavičaja 1995. godine — šta je najdublja istina o tom trenutku koju nikada nisi izgovorila?
Bol… bol i nepravda. Kada bi sve to stradanje moglo stati u jednu riječ, onda bi to bila – nepravda. Tuga i patnja jednog naroda. Izgubljena vjekovna ognjišta. Uništena kulturna baština. Utrte staze i tragovi postojanja. Porušene svetinje. Spaljene kuće, škole. Sistematski onemogućen povratak. Godinama posmatram tokove u svijetu. Ne pratim politiku niti me ona zanima. Ali jasno vidim. Smjenjuju se zemlje, ratovi. Prekidaju se tokovi normalnog života. Otvaraju se čovjekovi vidici. A ta tuga i nepravda je uvijek ista. Isti očaj. Dječje suze. Nemoćni i ispaćeni ljudi koji beznadežno čekaju u redu za hranu. Najviše zaboli kada vidiš da čovjek gubi dostojanstvo. Za stradanje i tugu ne postoje riječi koje mogu dati jasnu sliku i dubinu shvatanja. U okvirima ljudskog poimljanja jednostavno ne postoji objašnjenje. Za mene je ta ’95. ožiljak, ožiljak u vremenu. Ono što meni i dan-danas ledi krv u žilama jeste ta sablasna tišina. Kilometri kolona punih nesretnih ljudi, staraca, žena, djece i životinja. Toliko očaja, gladi i žeđi, vrućine, a niko – pazite, baš niko – ni novorođenče da zausti, da razbije tu sablasnu tišinu. Sada znam da bol nije vrisak. Bol je duboka tišina.
Da li si u tim godinama egzodusa imala osjećaj da si izgubila sebe, i ako jesi — kako si se vratila?
Bila sam mlada. Ubačena u sistem preživljavanja. Pod tim adrenalinom čovjek ne razmišlja. On preživljava. Sada se pitam: „Kako smo preživjeli?“ Često to poredim prijateljima u Australiji, koji su poprilično ušuškani u udobnosti života, sa situacijom kada sam se našla u opasnim strujama u okeanu. Borila sam se, pokušavala da se spasim. Nema vremena za razmišljanje. Nisam pomislila ni na majku ni na oca. Samo sam plivala. U jednom trenutku mi je ponestalo snage. Zavladala je tišina. Udobnost. Nisam izgubila svijest. To je najsličnije iskustvo onom koje prepričavaju ljudi u tim sferama života i smrti. Zavladala je blaženost. Neopisiv mir. Udobnost. Potpuno svjesna prestala sam se boriti. A onda se desilo nešto presudno. Sad shvatam da ništa ne ide na silu. Ne možeš ni mrijeti kad nije vrijeme. Sudbine su to. Odjednom je moj suprug vidio da se ne borim; tonula sam. On me je zgrabio i bacio na talas, sve tako dok nismo isplivali. A ja sam tada shvatila da se život nastavlja. To je prelazak iz jedne materije u drugu. Sad se postavlja zaključno pitanje: da li sam u tim godinama izgubila sebe? Izgubili smo vrijeme. Normalan tok odrastanja i sazrijevanja. Usporeni smo u rastu – pritom ne mislim materijalnom, isključivo mentalnom. Primijetila sam da mi zemljaci često kažu: „Ja se još osjećam sedamnaest.“ Ili: „Ja još imam osjećaj da sam ono malo dijete…“ Kao da je tu za nas stalo vrijeme, ili taj prirodni tok odrastanja. Svijest o prostoru i vremenu. Ali, sebe izgubila nisam. To pokazuje knjiga „Buđenje“. Mora čovjek na ovaj ili onaj način da nađe sebe. Ja sam našla. Trnovit je to put. Ali izgubiti sebe je najgore. Ja bih rekla, kao u dijelu knjige „Zatišje“ – pokušaj da se uklopiš. Živiš, radiš, stvaraš materijalno, gradiš porodicu i sl., pomalo se i prisiljavaš. Blijediš. Ta ljubav prema porodici je sve. Ali sve ostalo je ništa. Samo ono što je uzvišenije od nas ima istinsku vrijednost: sjećanje, žrtva i zasluga predaka, njihova fizička snaga i duhovna izdržljivost da opstanu. Njihovi korijeni i naš zavjet. Ljudskost prije svega – stariji bi rekli obraz. Čovjek je sazdan od energije – energija. Veza sa Stvoriteljem. Bez svijesti čovjek blijedi. U toj praznini duše tijelo se razboljeva i sasvim prirodno dolazi do buđenja. Bez borbe. Izgubiti sebe je nemoguće ako imaš višu svijest. Potisnuti sebe, žrtvovati sebe zarad svoje porodice i sl. – to je nešto drugo. Kad nestane prisilna borba, kad nastane prihvatanje, tada nastaje oslobađanje… od nevidljivih lanaca, jer tamo gdje ideš ne smiješ biti vezan za ovozemaljsko. Saznanje: ni pod životnim iskušenjima nisi postao čemeran – naprotiv, blistaš. Otpuštaš. Povratak sebi. Zapostaviti sebe je lako i gotovo neprimjetno. Ali izgubiti sebe moguće je samo ako nisi u vjeri. A taj pronalazak, to jest povratak sebi, novo je rađanje.
Kako se u tebi prepliću dva doma: onaj iz kog si prognana i onaj koji si izgradila? Da li se čovjek ikada potpuno nastani u novoj zemlji?
Onaj u kom sam rođena zauvijek je dom. U srcu. Zauvijek kućni prag. Tu sam nikla i ponikla. Bole te ruševine, kako doma tako i srca. Otrgnuta, u svijet otisnuta. Ovaj drugi je moj. Sagrađen mojim vlastitim radom. Moj prostor oslikava mene: čistotu srca, jednostavnost. Slike na zidovima – sadašnjost. Poneki detalji iz prošlosti proviruju iz meni dobro znanih ćoškova. Mostovi između dva svijeta. Mene ipak ponajviše ima tamo – u prošlosti. U budućnost ne zavirujem. Sadašnjost živim i učim. Ovaj dom ovdje sazdan i ispunjen mojom ljubavlju, mukom, kreacijom, žrtvom. Često kažem da je čovjek najzdraviji tamo gdje je rođen. Taj genetski kod opstanka prilagođen je specifičnom prostoru. U mom slučaju – kamenu. Oštroj zimi. Vrelom ljetu. Poju cvrčaka. Mirisu bilja s kamenjara. Planinskim, živim vodama koje su nas napajale. Organskoj hrani koja nas je podizala od koljevke. Ali se plašim da je to u izumiranju. Ipak, vjerujem da se svijest čovjeka mijenja i da je on, kao božanska kreacija, neuništiv. Često se rastužim misleći da moja rodna kuća sad već gubi nadu o našem povratku i polako se urušava. Kako se isprepliću ta dva doma? Spaja ih nit nade da ništa nije izgubljeno. I dok imaš i jedno i drugo, sanjariš između jave i sna. Ako nešto silno želiš, dovoljan je i trenutak. Smatram da se čovjek nikad potpuno ne nastani u drugoj zemlji. Čovjek traži sigurnu luku – a teži dalekom horizontu. Voli sređen život, a vuče ga zov divljine. Korijeni – oni su neraskidiva nit sa česticama zemlje u kojoj su iznikli.
Šta danas smatraš najvećim luksuzom: mir, zdravlje, slobodu, istinu, ili nešto sasvim drugo?
Sva četiri navedena primjera idu zajedno. Moglo bi se reći: zdravlje, ali čovjek živi po principima. Ne može se sačuvati zdravlje, a da kažeš – živio si. Onaj koji istinski živi, on i strada. Voli. Donosi odluke… Prave ili ne, po želji srca. Ne odmjereno, sredinom, da se sačuva udobnost. Pametno, naširoko, po savjetu drugih. Ne! Još kao mala znala sam. Postavila sam sebi pitanje: da li u život krenuti širokim i kraćim putem, raskrčenim, što bi se reklo? Ne! Nego dugačkim, vijugavim, da se ne vidi šta vreba iza ćoška, obraslim trnjem. To su tajne. To je stradanje. Zasluga. Treba sve zaslužiti. Tako da, ne može se sačuvati zdravlje u današnjem svijetu, a da ostaneš hladan. To nije baš mudrost, nije ljudski. Da se ne izgrebeš od trnja. Da se ne izgrbaviš od tereta života. Da nemaš ožiljke. Ožiljci su znak da si živio – mapa tvoga reljefa. Unikat. Tvoja vlastita zasluga. Sloboda je bitna. Bez obzira na sukob raznih mišljenja. Moraš biti iskren prema sebi – najviše. Bez slobode si rob sistema. Rob misli. Očekivanja. Svejedno – rob. Sloboda nema cijenu. Sloboda za mene predstavlja individualnost, želju za stvaranjem, potrebu za doprinosom ovom svijetu i čovječanstvu, uvjerenje da živiš po moralnim principima. Bez istine nisi čovjek, već egzistencija. Istina je zakon prirode. Ona uvijek nađe put, kao planinska voda kada nabuja: raskrči put sama od sebe, polomi brane, ispliva. Istina je put i spasenje. Vrijedna svake žrtve. Početak i kraj. Nasuprot istine je laž. Svjetlost nasuprot tame. Istina pobjeđuje. Istina traje. Istina živi. I, naposljetku, mir. Mir je sve. On dolazi kada se čovjek uskladi u istini i slobodi, u svojim vrlinama. Kada shvati da je sve prolazno. Da je bio najbolja verzija sebe. Da vrijedi živjeti i mrijeti za vječnost. Kada zna da je jedinstveno sazdan i da nema niko sličan njemu, pa krene svojim putem. Neko bi rekao: „Zastranjao“, a on sretan. Mir. A taj mir – neprocjenjiv. Donosi ozdravljenje, duševno pa fizičko. To ide jedno sa drugim. Neraskidiva veza. U zaključku, ja bih vaše izdvojene luksuze stavila u redoslijed: živi po istini, slobodno, punim krilima leti i plućima diši. Za svoj mir – ne za svijet. U tome je tajna. Izvor zdravlja.
Kada si prvi put osjetila da u tebi postoji pjesma koja neće da ćuti, i da li je ta pjesma bila bijeg, molitva ili način da preživiš?
Kao dijete sam bila sanjar. Potpuno posvećena prirodi oko sebe. Bježala sam iz stvarnosti, jer me je intuicija vezivala za prirodu. Iz te ogromne ljubavi nastala je veza sa svim što me okružuje. Poezija nastaje iz ljepote. Ona je uvijek sjeme ljepote. Ponekad čuči u bolu, čeka bolje dane. Ili nikne u naletu kiša. Ili u znoju napaćene zemlje. Ali je sjeme ljubavi u suštini. Prvi stihovi su počinjali u ranoj mladosti. A oni ozbiljni stihovi krenuli su kao lavina, sasvim prirodno. To je bila pjesma „Ponekad sanjam“. Ona nije mogla da ćuti. Ni da zri. Ni da čeka. Ona je bila želja da otkrijem drugima da oni koji odlaze – su među nama, iako nevidljivi. Da u smrti ima nade, vaskrsenja. Ona je svjedočanstvo o gubitku drage osobe, postojanju nakon onog što nazivamo smrt. Nastala iz neizdržive boli, u želji da preživi – kao molitva, kao blagoslov – svemu dala smisao.
Tvoja prva knjiga objavljena je tiho, bez pompe. Kako danas gledaš na taj početak i šta te je najviše oblikovalo kao pjesnikinju: iskustvo, vjera, nostalgija, ili rana?
Bez nostalgije nema rana. Rane su dokaz stradanja. Bez stradanja nema nauka ni iskustva. No ipak, vjera me održava i oblikuje. Vjerujem da će moj šapat doći do onih koji će biti spremni da ga čuju. Da će moje iskustvo naći put do onih kojima će zatrebati, da ih trzne, probudi, podsjeti, ohrabri. Ovo je moja druga knjiga. Obe su tiho rođene. Tišina i skromnost su hrišćanske vrline. One nađu svoj put da odu tamo gdje treba. Ipak nije bitno koliko vas ljudi čuje – nego ko vas je istinski razumio.
Pišeš iz svjetla ili iz tame, opiši nam to svoje unutrašnje nebo i prostor u kom srećeš nadahnuće stvaranja?
Gotovo uvijek pišem iz tame. Ali ne tame kao beznađa, nego tame kao spoznaje. Novog začeća. Povrede. Nepravde. To zaboli u duši i krene. Kao rijeka. Moćno, bez razmišljanja. Samo od sebe. Nikad ne zastanem dok pišem. Prosto nadahnuće van granica razuma za čovjeka. To dolazi od Stvoritelja. Ne postoji preciznije objašnjenje. Gospodin Tesla je jednom opisao svoj trenutak stvaranja i poredio ga s naletom ideja koje je on samo primao kao informacije, a koje su nadolazile u trenucima grmljavine, dok su iskre sijevale… Zamislite božanske promisli. Kod mene je to osjećaj. Bol koji fizički zaboli. Krene kao lavina. Nikad ne ispravljam. Zapišem u jednom mahu, u trenutku nadahnuća; to me oslobodi okova ropstva koji me pritiskaju. Osamim se na par minuta i zaista, u tim trenucima sam najbliža Bogu.
Smisao, vjera, egzistencija
Da li je smisao za tebe vrhovna valuta života? I šta je ono što si dugo željela da kažeš svijetu, a nikako nisi imala priliku, evo prilika je sada pred tobom?
Smisao života je ono za čim su tragali svi koji su hodili ovom zemljom prije nas, i tragaće i oni koji dolaze u buduće. Mi ljudi smo se udaljili od smisla. Udaljili od prirode i jedni od drugih. Stvorili jednu sveobuhvatnu udobnost, gdje nam nikad ničeg nije dovoljno i konstantno težimo ka boljem. Ponestaje nam vremena za prave vrijednosti. Galama u našim glavama je sve glasnija. Ne shvatamo uvijek suštinu i važnost života. Otuda dolaze zebnja i anksioznost, depresija i razna oboljenja. Smatram da sve dolazi od ljudskog uma, pa i sama bolest. Mnogi su imali novac i slavu, a sebi oduzeli pravo na život. Zaista, ono što gajimo biće naša hrana ili otrov. Evo, na primjer, ako posmatrate djecu u igri… Ona se raduju; misli su im pokrenute; smiju se, srde i osjećaju odbačenost, nepravdu, ali to vrlo brzo praštaju. Dodiruju zemlju, vide ljepotu u uvelom lišću stabala, pa ga još i kući ponesu od divljenja. Neki kamen u obliku srca, neki drveni štap. Znači, u svemu vide ljepotu i zahvalnost prema životu. E, to je ono što mnogi odrasli ljudi izgube. A mi, kao bića, upijamo energiju iz trave, zemlje i sunca, pa čak i tog drvenog štapa kojim se pridržavamo za zemlju dok hodamo. Stvoritelj nam je dao sve na korišćenje, ali sve da živi u harmoniji. Imala sam sreću da odrastanjem nimalo nisam izgubila sebe i to dijete u sebi. Godinama su mi se ta čula, štaviše, povećala. Smisao je imati harmoniju duše i tijela. Sklad. Živjeti tako da svom životu daš smisao. Za mene to nije vezano za materijalno. Uspjeh je razviti svijest, spoznati sebe, biti budan i imati jasnu percepciju o sebi i svemu što te okružuje. Istovremeno se budi savjest u čovjeku da donosi razumne moralne odluke. U tim sferama više svijesti, mogla bih slobodno reći, čovjek se trudi da živi dostojanstveno, ili po vjerskim principima. Bitno je primijetiti da se kod takvih ljudi, ako nešto nepromišljeno kažu, istovremeno sa izgovorenim javlja osjećaj griže i saznanja da su pogriješili. Tada u vama zavlada jedna jasna energija koja se u neprijatnoj sredini izmakkne i koja teži miru i harmoniji. Tako da, kada budemo odlazili sa ovoga svijeta, ne smijemo imati u srcima nemir i kajanje. A to ne može bez čistog srca, bez neiskvarene ljubavi. To je, po meni, smisao.
Kako čuvaš svoje mentalno i emocionalno zdravlje u svijetu koji često ne razumije osjetljive? Da li te poezija liječi ili samo otvara prostor da rana progovori?
Bila sam blagoslovena da sam osjetila bol. Da sam zebla u mračnim i hladnim tunelima. Jednako tako, da sam sačuvala empatiju i samilost prema ljudima. Moja čula su oduvijek bila izoštrena. To je dar. Bilo je dana kada sam puzala na koljenima za pomoć. Tada mi se činilo da za ranjene nema milosti, čak ni onda kada su nevino osuđeni. I onda je nastalo „Zatišje“. U samoći sam spoznala sebe. U izazovnim situacijama – ljude. U najvećem mraku – svjetlo. I baš tada, kada mi se činilo da nema nade, na mene se izlila neka ljubav i milost. Nestalo je gnjeva, bola; zavladala je samo zahvalnost prema životu i svemu što mi je dato. Bez te osjetljivosti nikad ne bih imala ovo iskustvo. U korak sa svim, moja poezija me je liječila i onda kada me je najdublje ranjavala. Nema svjetlosti bez mraka. I nema iskrene ljubavi bez bola i odricanja.
Čitanje kao mjerilo duše
Koje knjige danas nosiš u sebi: šta čitaš, koga preporučuješ, i koja knjiga ti je postala trajni oslonac?
Knjiga je izbor karaktera. Individualnosti. Čitam sve i svašta. Interesuje me istorija čovječanstva, duboke psihološke teme, lične biografije i svjedočanstva o istrajnosti i ljudskoj snazi. Mada ono što najradije čitam sačuvam za sebe. U moru mišljenja ne čujem sebe. Pokušavam proniknuti u najdublje razine čovjekove duše. Ne znam da li je to moguće. Tamo se nalazi, pretpostavljam, najveća tajna o onom što pokušavamo dokučiti. Vidite, znala sam mnogo izgovoriti. Riječi se treba paziti, iako nemate ni zrno zla u sebi. Riječi znaju biti prazne ako nisu odmjerene. A misli – pazite – misli su nešto sasvim drugo. Kada god sam u životu u potaji svojih misli nekog osudila za neko zanovijetanje, ponašanje, bol, dočekala sam i sama da tim istim putem prođem i noge izbodem. Ne kaže se uzalud da su misli griješne. Nauka proučava psihu, a vjera dušu. Psihologijom se bave mnogi u želji da pomognu, a sveti oci kažu: duševno oboljeli, pazite. Tako da, u današnje vrijeme pazim šta čitam, jer treba proniknuti u sebe, sebe umiriti i biti human – čovječan, darežljiv, miran. Treba nositi ljubav u srcu i u sopstvenom biću. Ne puštati svakakvu energiju u mirne i bistre vode svoje duše.
Ako bi sve što si do sada živela, preživela i napisala moralo da stane u jednu jedinu rečenicu – kako bi ona glasila?
Radujte se, živite i radujte se!
Ima li tuga ime
Nostalgija.
Djetinjstvo.
Sjeta na bezbrizne dane.
Mirisnu bijelu postelju
Na topla njedra majke.
Ruke grube od poštenog rada.
Na pogled, svaku progutanu riječ
Da te zaštiti
Da te ušuška
Da njeno čedo manje strada.
Poljupce u kosi
Dok toneš u snove i beskrajna sreća
S kojom se budiš.
Sjeta na poštene ljude
Da ti stvori
Da te zaštiti
Da tebi bolji život bude.
Na noge bose i rosna polja
Zlatna žita, bistre rijeke.
Sreću i radost neizmjernu.
Ima li tuga ime?
Rat.
Zebnja
i strah.
Izgubljeni snovi.
Očaj i vapaj
Zbunjena lica djece
Mladost izgubljena
Zemlja crnica u ruci
Za posljednji oproštaj.
Granate.
Sta ponijeti?
Zategni , pospremi Izuj cipele
Da sve bude kako treba kad se vratiš.
Gledaš tu kuću
I prag
Pustaš psa s lanca
Posljednji put se gledate…
Opraštate se.
Kolona ljudi u zbijegu.
Tišina.
Muk.
Ni bebe ne plaču.
Zanijemilo sve.
Osta samo u kuku onaj ćuk
Da sluti…
Da nas opominje. Ima li tuga ime?
Nove zemlje i jezici.
Prazan pogled.
Nove bitke.
Putuješ kroz vrijeme.
Svuda te ima
Ne znaš gdje pripadaš
Stislo te neko breme.
Bol i sjeta.
Vrijeme je da je ostaviš.
Prezireš je i voliš.
Puziš i na leđima je vučeš.
Hrabri te i tjera da boliš
Kao zmija kožu sa sebe bi da je strgneš.
Muči te.
Na vrisak tjera…
Na bol
Mrziš je i za njom vapiš
Jer ste jedno
Otvorena rana
I znojna sol
Drugi te ne znaju.
Zaobilaze.
Oni bi da zaćutiš.
Da sebe ugušiš.
Imena ti daju
Dok sa osmjehom prilaze.
Ima li tuga ime?
Dok podižeš djecu
I gutaš riječi
I suze.
I trpiš… s osmjehom ispraćaš i dočekuješ
Da odgojiš dobre ljude.
Tvoje grube ruke
Dok ih na topla njedra stežu
Da izdržiš, da ih zaštitiš
Da njima bolje bude. Ima li tuga ime?
ZVONA U TMINI
Čuješ li zvona u našem selu
Čekaju na nas.
Iščekivala sam noć cijelu
Da ti čujem glas.
Razapeti između kultura
I svijetova
Prolaze nam dani.
U buri sjećanja i novih spletova
Tako smo sami.
Vidiš li da je sve promašaj
Lijep papir – ružno djelo
Sistematski sjaj
Izgužvana ličnost a upeglano odijelo.
Nedostaje li i tebi
Onaj naklon staraca u selu
Iskren osmjeh
Stisak ruke na prelu.
Zadivi li i tebe
Kada mlađi ustane
Da stariji sjedne
I dušu odane.
Gane li i tebe
Sva ta prostota
I iskrena psovka
Neumotana u sjajni papir života.
Ona groblja srušena
Bole li i tebe što ih stope gaze
Osjetiš li da nije u redu
Okrenuti ledja, izgubiti staze?
Pustiti prirodu da rodnu kuću proguta.
Travu i korov u vinograde
Do bašte da ne nađemo puta?
Čuješ li zvona u našem selu?
Žuti li mirisna na ormaru dunja?
Ima li koga na briškulama i prelu?
Dok nam biće po svijetu lunja?
Ima li radoznale djece
Koja istražuju naše ruševine
I beru mirisni jorgovan
I ljepoti se dive?
Znaju li gdje je potok
Livade ljubičica i ciklama
Kolibe stare i izvori
Kao što nekad znadoh sama.
Čuješ li zvona
Ili mi se čini?
Zovu li i tebe u ovoj tmini?
