Nova drama Milke Kajganić o stradanju, preživljavanju i istini koja ne smije biti zaboravljena

Poslije bure koju je pokrenuo film Lordana Zafranovića „Zlatni rez ’42: Djeca Kozare“, posvećen stradanju djece u NDH, i same najave filma, ponovo se otvaraju pitanja o istorijskim ranama koje ni decenijama kasnije ne prestaju da bole. U taj prostor kolektivnog sjećanja, opterećenog tragedijama, prećutkivanjima i potrebom da se istina sačuva od zaborava, stiže i nova knjiga Milke Kajganić – drama „Dečak Gojko iz logora Jastrebarsko“. Ovo je priča o djetetu koje je preživjelo nezamislive strahote, ali i o čovjeku koji je čitav život nosio teret izgubljenog djetinjstva.
Postoje knjige koje se čitaju, i postoje one pred kojima se zastaje. Ne zato što je njihova priča nepoznata, već zato što nas suočavaju sa onim što kao ljudi i kao društvo ne bismo smjeli zaboraviti. Upravo takvu snagu nosi drama „Dečak Gojko iz logora Jastrebarsko“, novo djelo književnice Milke Kajganić, koja se svojim stvaralaštvom ponovo vraća istorijskim temama od posebnog značaja za srpski narod.
DJETINJSTVO PREKINUTO LOGOROM
U središtu ove potresne drame nalazi se sudbina Gojka Rončevića Mraovića, rodom sa Korduna, dječaka kojem je Drugi svjetski rat oduzeo gotovo sve što čini jedno djetinjstvo. Kao dijete zatočeno u logoru za djecu u Jastrebarskom, Gojko je preživio strahote koje nijedno dijete ne bi smjelo upoznati. Gubitak najbližih, nasilje, glad, strah i mučenja ostavili su dubok trag na njegovom životu, a nakon ratnih stradanja, kao ratno siroče, put ga je odveo u Beograd, gdje je započeo novo poglavlje života.
Međutim, preživjeti nije značilo i zaboraviti.
Gojkova životna priča svjedočanstvo je o snazi ljudskog duha, ali i opomena o cijeni koju nevino dijete plaća u vremenima mržnje i zločina. Milka Kajganić kroz dramski tekst oživljava njegovu sudbinu, nastojeći da ličnu tragediju jednog čovjeka pretvori u univerzalnu priču o stradanju, dostojanstvu i pravu na istinu.
TRAGEDIJA VIĐENA OČIMA DJETETA
Posebnu vrijednost ovom dramskom ostvarenju daje i osvrt istaknutog književnika i novinara Mihajla Orlovića, koji prepoznaje njegovu najdublju umjetničku snagu upravo u načinu na koji se tragedija prikazuje iz perspektive djeteta. Orlović u svojoj recenziji ističe:
„Najveća umjetnička snaga ovih scena nalazi se u prikazivanju tragedije iz dječije perspektive. Glad, strah, nasilje, odvajanje od roditelja, oduzimanje imena i čežnja za domom ne pojavljuju se kao istorijski podaci ili statistika, nego dobijaju konkretna ljudska lica. Posebno su snažni prizori u kojima djeca, uprkos svemu, pokušavaju da sačuvaju ono što im nasilje ne bi smjelo oduzeti – ime, identitet i sjećanje.“
Ove riječi dodatno osvjetljavaju suštinu drame Milke Kajganić. Stradanje djece u Jastrebarskom ne posmatra se samo kroz istorijske činjenice i razmjere zločina već i kroz ono najličnije i najbolnije – prekinuto djetinjstvo, izgubljenu porodicu, strah i borbu da se sačuva svijest o sopstvenom porijeklu i pripadnosti. Upravo u tome leži snaga književnosti: da iza velikih istorijskih tragedija pokaže pojedinačne ljudske sudbine i da čitaoca suoči sa onim što brojevi i statistike nikada ne mogu u potpunosti dočarati.
Posebno su značajne Orlovićeve riječi o imenu, identitetu i sjećanju. U vremenu kada je djeci bilo oduzimano gotovo sve što im je pripadalo, očuvanje vlastitog imena i sjećanja postajalo je čin otpora i dokaz da ni najstrašnije nasilje ne može u potpunosti izbrisati čovjekovo postojanje. Tako Gojkova sudbina prevazilazi okvire lične tragedije i postaje svjedočanstvo o borbi za ljudsko dostojanstvo.
SVJEDOČANSTVA O SISTEMATSKOM ZLOČINU
Posebnu težinu drami daju opisi mučenja i svireposti kojima su djeca bila izložena u logoru. Prema podacima na kojima se zasniva priča, navedeno je čak 57 načina mučenja. To nisu tek brojevi u jednom istorijskom prikazu, već svjedočanstva o sistematskom i svirepom zločinu nad djecom. U dramskom obliku, takvi detalji dobijaju dodatnu snagu, jer čitaoca ne suočavaju samo sa činjenicama nego i sa pitanjem kako je moguće da se svijet odraslih okrene protiv najnevinijih – djece.
Ipak, Gojkova priča nije ostala zatvorena u granicama stradanja. Uprkos svemu što je preživio, izrastao je u intelektualca koji se bavio različitim temama, između ostalog i uticajem uranijuma. Njegov životni put pokazuje da čovjek može nastaviti da stvara i istražuje čak i kada ga prošlost neprestano podsjeća na ono što je izgubio.
OD SVJEDOČANSTVA DO DRAMSKE RIJEČI
Posebno mjesto u nastojanju da se sačuva istina o stradanju ima i njegova knjiga „Jastrebarsko, ustaški logor za djecu“, obimno djelo na 778 strana, objavljeno i sa prevodom na engleski jezik. Ta knjiga predstavlja važan doprinos dokumentovanju stradanja i nastojanju da svjedočanstvo o zločinima pređe granice jezika i prostora. Jer istorijska istina ne pripada samo onima koji su je neposredno proživjeli – ona pripada i budućim generacijama, koje moraju znati šta se dogodilo i zašto se takva stradanja nikada ne smiju ponoviti.
Upravo na tom tragu nalazi se i drama Milke Kajganić. Za razliku od istorijskog dokumenta, koji činjenice bilježi i sistematizuje, dramski tekst otvara mogućnost da se ljudska sudbina prikaže kroz snagu riječi, dijaloga i scenske slike. Na taj način, Gojko prestaje biti samo ime u istorijskom svjedočanstvu i postaje simbol svakog djeteta kojem su rat i ideologija oduzeli pravo na bezbrižno odrastanje.
KNJIGA KOJA TRAŽI POZORIŠNU SCENU
Pogovor knjizi napisao je njen urednik Ilija Šaula, koji posebno ističe umjetničku i istorijsku vrijednost ovog djela. Prema njegovoj ocjeni, drama svojom upečatljivošću, etičkom čistotom i istorijskim značajem zaslužuje da što prije zaživi na pozorišnim daskama.
Ta ocjena upućuje na ono što bi mogla biti jedna od najvećih vrijednosti knjige: njena sposobnost da izađe iz okvira štampanih stranica i postane snažno scensko svjedočanstvo. Pozorište, kao prostor neposrednog susreta glumca i publike, moglo bi ovu priču da približi i onima koji o stradanju djece u Jastrebarskom znaju malo ili nedovoljno. A upravo je to jedan od najvažnijih zadataka kulture – da istinu učini vidljivom, a zaboravu oduzme prostor.
AUTORKA PRED TEMAMA ISTORIJSKOG PAMĆENJA
Milka Kajganić nije autorka koja se prvi put susreće sa teškim i istorijski značajnim temama. Njen dosadašnji književni i scenaristički rad obuhvata djela posvećena istorijskim činjenicama i sudbinama koje zaslužuju da ostanu sačuvane u kolektivnom pamćenju. Među njenim zapaženim radovima su scenariji za filmove „Đed Simat“ i „33 anđela“, koji su emitovani u okviru serijala Radio-televizije Republike Srpske.
I u novom djelu autorka ostaje dosljedna temama koje traže odgovornost, istraživački pristup i moralnu hrabrost. Pisati o stradanju djece nije jednostavan književni zadatak. To zahtijeva osjećaj mjere, poštovanje prema žrtvama i svijest da se iza svake rečenice nalaze stvarni životi, prekinuta djetinjstva i porodice koje su nestale u vihoru rata.
OPOMENA SADAŠNJOSTI I OBAVEZA PAMĆENJA
Zato se o „Dečaku Gojku iz logora Jastrebarsko“ ne može govoriti samo kao o novoj knjizi. Ona je i pokušaj da se jedna bolna sudbina vrati u središte javnog interesovanja, da se otvori prostor za razgovor o istorijskom pamćenju i da se podsjeti na obavezu koju imamo prema onima koji više ne mogu da govore.
Ako su filmovi poput „Zlatnog reza ’42“ i projekti posvećeni stradanju djece Kozare izazvali snažne reakcije javnosti, onda je izvjesno da ni knjiga koja otvara jedno od najbolnijih poglavlja ratne istorije neće proći bez odjeka. Moguće su različite reakcije, rasprave i osporavanja, ali upravo zato su istorijska istraživanja, svjedočanstva i umjetnička djela od suštinskog značaja – da se o prošlosti govori na osnovu činjenica, uz poštovanje prema žrtvama i odgovornost prema budućnosti.
Gojko Rončević Mraović preživio je logor, ali njegova priča ne završava se preživljavanjem. Ona nastavlja da živi kroz njegovo svjedočanstvo, kroz knjigu koju ostavlja za sobom i kroz dramu Milke Kajganić, koja nastoji da to svjedočanstvo približi novim generacijama.
Jer dijete iz Jastrebarskog nije samo dio prošlosti. Ono je opomena sadašnjosti.
A knjiga koja tu opomenu prenosi – ako zaista zaživi na pozorišnim daskama i dopre do čitalaca – može postati mnogo više od književnog izdanja. Može postati poziv da se pamti, da se istina istražuje i da se ljudsko dostojanstvo brani od svakog pokušaja da zločin bude zaboravljen.












Comments 1