SVJEDOČANSTVO O CETINJSKOJ NOĆI 04.SEPTEMBRA 2121.
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi.
Put od Hrama Vaskrsenja u Podgorici
Još dok je ispred podgoričkog hrama Vaskrsenja trajao vatromet, priređen u čast dolaska patrijarha, ja i moj kolega iz bogoslovije Aleksandar Vujović, probijajući se kroz masu naroda, zaputili smo se prema mjestu na kojem smo parkirali svoj automobil. Do nas su dopirale vijesti o tome da je Cetinje blokirano, te da se očekuju veliki neredi.
Poznanici koje smo sretali na putu do parkinga su nas ubjeđivali da ne idemo u prijestonicu. Nismo mogli ni sebi da objasnimo zašto je to tako, ali smo znali da se tamo baš te noći moramo zaputiti. Sa nama je bila i prijateljica Jelena Srećkov, a uskoro nam se pridružio i naš prijatelj Mićo Čolaković, koji je poput nas završio bogosloviju, ali je odlučio da se bavi nekim drugim životnim pozivom. Aleksandar predlaže da krenemo alternativnim putem, preko Građana. Iako ni on sam taj pravac dobro ne poznaje, smatra da ćemo uz Božiju pomoć nekako stići do Cetinja.
Avantura
Prećutno smo se složili sa njegovim predlogom i tako je započela avantura koja se ogledala u dva sata vožnje, većinom po nama nepoznatim predjelima Riječke nahije. Već je gotovo bila ponoć kada smo ugledali manastir Brčeli i odlučili da svratimo i odmorimo od vožnje. Nastojatelj manastira kao da je očekivao neznane goste. Na stolu, u dvorištu smo zatekli dvije korpe, prepune svježeg voća. Nakon što smo se okrijepili, nastavili smo put i ubrzo stigli do Obzovice.
Na obližnjoj benzinskoj pumpi nailazimo na policijsku patrolu, koja nam sugeriše da tu parkiramo auto. Sa tog mjesta, udaljenog nekih 5 kilometara do Cetinja,morali smo krenuti pješke. Milicajac kojem smo rekli ko smo i čime se bavimo nas savjetuje da se vratimo jer nam oni ne mogu garantovati bezbjednost. Odlučujem da skinem mantiju, kako ne bih privlačio pažnju i ugrozio i sebe i svoje saputnike.
Posle nekih 2 kilometra hoda, pored nas je stao kombi, koji su vozili momci romske nacionalnosti. Ponudili su nam da nas za odgovarajuću cijenu prevezu do prve barikade. Kažu – dalje ni oni ne mogu, iako su redovni glasači na izborima, a po potrebi učestvuju u blokadama i drugim protestima.
Blagoslov sa groba Mitropolita Amfilohija otvorio put
Tek u kombiju shvatam da Jelena sa sobom nosi poveću korpu sa cvijećem. Objasnila mi je da na grobu mitropolita Amfilohija u hramu svakodnevno ostavljaju veliki broj takvih korpi, pa je ovu dobila na dar i blagoslov od jednog sveštenika. Ubrzo stižemo do prve barikade.
Oko logorske vatre se grije dvadesetak momaka. Kroz svijetlost vatre se naziru njihove, od umora i alkohola, crvene oči. Između barikada cirkuliše veliki broj ljudi. Prepoznajemo i nikšićki akcenat, kao i govore drugih krajeva Crne Gore. Dva mladića se jako sporo voze na motoru, zagledajući prolaznike. To me je na trenutak vratilo u ona vremena kada sam kao student išao na utakmice Partizana.
Tada su navijačke grupe određivale momke koji su bili zaduženi da ispred stadiona motre na to da li ima ubačenih članova iz protivničke grupe. Tako su i ova dvojica motorista došli do nas i par trenutaka gledali u korpu sa cvijećem, dok na nas nisu ni obratili pažnju. Jedan od njih je upitao Jelenu da li je to bidermajer, nakon čega su se udaljili. Na drugoj barikadi već znatno življa atmosfera. Maše se zelenim zastavama, pjevaju se patriotske pjesme, mlade komitkinje prave selfije… I ovdje svi začuđeno gledaju u cvjetnu korpu.
Tu smo sreli i nekoliko ljudi koji su mogli imati i preko sedamdeset godina. No, godine ih nisu spriječile da u pozno doba noći stoje na barikadama, kako bi spriječili ustoličenje. Nedaleko od treće, ujedno i poslednje barikade na koju smo te noći naišli, bio je i detalj koji me je najviše porazio. Naime, tu su stajala 2 čovjeka, obučena u mantije, koji očevidno pripadaju vjersko-političkom pokretu koji je svojevremeno registrovan u policijskoj stanici na Cetinju. To su bili jedini ljudi koje smo te večeri sreli, a koji nisu osjetili miris cvijeća sa mitropolitov groba. Kada smo stigli u grad shvatili smo da na svakih 100 ili 200 metara stoje grupe momaka koji budno stražare. I oni kao hipnotisani gledaju u korpu sa cvijećem.
Nedaleko od bogoslovije nas dočekuje postavljena ograda i iznenađeni policajci koji nisu mogli da vjeruju kako smo bez ikakvih posledica prošli barikade. Jedan od njih insistira da mu pokažem ličnu kartu. Saznavši moje prezime, pita me da li sam iz Pješivaca. Odgovarajući potvrdno, oblačimo mantiju i ulazim u školu. Tamo zatičemo kolege Apolona Miščenka i đakona Blagoja Rajkovića, koji su bili jedini ljudi koji su vjerovali da ćemo nekako stići do škole i svo vrijeme nas čekali.
Istorijsko ustoličenje za pamćenje
Ujutro su nas probudile detonacije od šok bombi, koje su svedočile o sukobima na obližnjem trgu. Posle kraćeg razmišljanja, odlazimo u manastir, dok vjetar nanosi dim od suzavca koji nas štipa za oči. Ubrzo smo shvatili razlog zbog kojeg smo toga dana morali biti na Cetinju.
Najprije taj neopisivi momenat dolaska helihoptera u kojem su bili patrijarh Porfirije, mitropolit Joanikije i episkop David. Zatim predivna liturgija, na kojoj smo odgovarali za pjevnicom. I na kraju AKSIOS, čija je jačina mjerena decibalima ništa nižim od onih koji su se čuli u prethodnoj noći, ispred podgoričkog sabornog hrama.
Autor teksta,
Pavle Lješković.
